Vlado Barić „Maljutka“

Vlado Barić rođen je 1955. u Hrvatskoj Dubici na Uni. Kao pripadnik hrvatske katoličke većine u mjestu s tada oko 35% pravoslavnog stanovništva, u mladosti je doživio šikaniranje zbog toga što je 1971. kao srednjoškolac u Zagrebu bio blizak Hrvatskom proljeću. U ljeto 1991. u rodnom je mjestu noću čuvao stražu s lovačkom puškom, a potom je otišao u Zagreb tražeći postrojbu kojoj bi se mogao pridružiti.

Preko poznanstva na Velesajmu upoznao je Mladena Rogića te se s njim, u kombiju probijajući se kroz granatiranje kod Karlovca 3. listopada 1991., uputio u Pakračku Poljanu, u sastav pričuvne policije MUP-a koja je u javnosti postala poznata kao 'Merčepovci' (po lokalnom koordinatoru te postrojbe, Tomislavu Merčepu). Tamo se priključio 'zagorskom vodu' pod zapovjedništvom pripadnika nazvanog 'Okac', sastavljenom uglavnom od dragovoljaca iz Svetog Križa Začretja i Zaboka.

Sudjelovao je u više napada na selo Kukunjevac, jedini prohodan pravac prema Lipiku, te 14. listopada 1991. u oslobađanju Bujavice, izvedenom iznenađujućim jutarnjim napadom. U Poljani je pronašao raksak s upravljačkim pultom i raketama protuoklopnog sustava 'Maljutka', koji je poznavao iz vlastite vojne obveze u bivšoj JNA (odslužene u Leskovcu, s ispaljene dvije bojeve rakete na poligonu Krivolak u Makedoniji) — otud mu je nadimak.

Tijekom pripreme napada na selo Lovsku ispalio je raketu Maljutka na gospodarske zgrade u kojima je uočio pojačano kretanje neprijateljskih boraca, izazvavši eksploziju i požar, a potom drugom raketom pogodio i podrumski prozor iz kojeg je dolazila neprijateljska vatra.

Nakon ranjavanja zapovjednika 'Okca' i još nekoliko suboraca na poteznu minu kod Lovske u studenome 1991., preuzeo je neformalno vodstvo nad 'zagorskim vodom'. Sudjelovao je u napadu na Lipik 5.-6. prosinca 1991., napredujući sa zapadnog pravca preko jezera Rominac; u tom je napadu geler rasprsnute granate probio više slojeva njegove odjeće i zaustavio se tik uz kožu, ne ozlijedivši ga.

Ratni mu je put s pričuvnim sastavom policije završio 31. siječnja 1992. raspuštanjem postrojbe na pakračkom bojištu, nakon čega je dio suboraca, uključujući i njega, prešao u 4. gardijsku brigadu 'Pauci' ('Tigrovi'). U kolovozu 1995. dragovoljno je otišao na dalmatinsko bojište u sklopu Oluje, a nakon vijesti o oslobođenju rodne Hrvatske Dubice 4. kolovoza 1995. vratio se u zavičaj.