Obrambena operacija

Obrana Osijeka

Jedna od najdužih i najtežih obrambenih bitaka Domovinskog rata. Osijek, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj i glavno urbano središte istočne Slavonije, bio je od ljeta 1991. izložen sustavnom topničkom i minobacačkom granatiranju JNA i srpskih paravojnih snaga, a nakon pada Vukovara postao je sljedeći veliki cilj agresora. Unatoč razaranjima grad nikada nije pao te je zbog toga prozvan 'Nepokoreni grad'.

Početak07.1991.

Kraj06.1992.

Ishoduspjeh (grad obranjen)

800poginulih (hrvatska strana)

Tijek događaja

Uvod i kontekst

Osijek je imao republički strateški značaj: najveće urbano središte istočne Slavonije, na glavnom pravcu prema unutrašnjosti, s ključnim prometnicama i logistikom obrane istočne Hrvatske. Njegov bi pad ozbiljno ugrozio cijelu Slavoniju. Prve granate pale su na grad krajem srpnja 1991., a napadi su ubrzo prerasli u gotovo svakodnevno granatiranje s okolnih položaja pod srpskom kontrolom.

Crveni Fićo — simbol otpora (27. lipnja 1991.)

Na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice branitelj Branko Breškić iz Višnjevca ostavio je crveni 'Fićo' (Zastavu 750) na putu kolone tenkova JNA. Tenk T-55 pregazio je automobil, a televizijska snimka tog prizora obišla je svijet i postala jedan od najprepoznatljivijih simbola otpora malog čovjeka agresiji. Na istom je raskrižju 2011. postavljeno spomen-obilježje s nagnutim tenkom i crvenom Zastavom 750.

Rujanske borbe za vojarne (rujan 1991.)

Jedna od najvažnijih epizoda obrane. Hrvatske su snage napale i osvojile nekoliko vojarni i vojnih objekata JNA u gradu, došavši do velikih količina oružja i streljiva te spriječivši JNA da vojarne koristi kao uporišta unutar grada. U napadu od 13. do 15. rujna na grad je ispaljeno više od 500 projektila teških kalibara.

Najteža faza — nakon pada Vukovara (studeni – prosinac 1991.)

Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. JNA je dio snaga preusmjerila prema Osijeku. Grad je bio izložen ekstremnom granatiranju — u najintenzivnijim danima padalo je i do jedne granate u minuti, a prema procjenama često 700 do 1500 granata dnevno. Agresor je pokušavao probiti obranu s juga (Ernestinovo, Laslovo, Antunovac, Paulin Dvor); u tim je borbama, uključujući Bitku na Rosinjači 5. prosinca 1991., od 2. do 16. prosinca poginulo 64 osječka branitelja, više od 90 ih je ranjeno, a desetorica se i danas vode kao nestali.

Žrtve i razaranja

Od granatiranja je do lipnja 1992. poginulo oko 800 osoba, većinom civila; ukupan broj poginulih s područja Osijeka tijekom rata znatno je veći. U osječku je bolnicu od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. primljeno 5222 ratne žrtve, od kojih je 954 preminulo; sama je bolnica pogođena sa 170 granata. U gradu je oštećeno ili uništeno između 15.000 i 20.000 objekata. Većina je civilnog stanovništva izbjegla — u najtežim je danima u gradu ostalo tek nekoliko tisuća ljudi.

Zima 1991./1992. i završetak (siječanj – lipanj 1992.)

Nakon Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992.) i povlačenja JNA iz Hrvatske intenzitet napada znatno je opao, no srpske su snage povremeno granatirale grad sve do lipnja 1992., kada su napadi praktički prestali. Hrvatske su snage u međuvremenu učvrstile obranu improviziranim utvrdama, protuoklopnim djelovanjem i velikim brojem dragovoljaca.

Ishod i simbolika

Osijek nije pao. Ostao je pod hrvatskom kontrolom tijekom cijelog Domovinskog rata te je, zajedno s Vinkovcima, Đakovom, Županjom i Slavonskim Brodom, ostao 'Nepokoreni grad'. Obrana Osijeka spriječila je daljnje širenje okupacije prema zapadu i sačuvala istočnu Slavoniju kao osnovicu za kasnije oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja.

Simbol otpora

27. lipnja 1991.: tenk JNA gazi crveni „Fićo“ (Zastavu 750) ostavljen na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice. Snimka je obišla svijet i postala jedan od najprepoznatljivijih simbola otpora u Domovinskom ratu.

Spomen-obilježje „Crveni Fićo“, postavljeno 2011. na istom raskrižju — nagnuti tenk T-55 i crvena Zastava 750 kao trajni podsjetnik na obranu Nepokorenoga grada.

Snage

Hrvatska strana

Hrvatska vojska (106., 130. i 135. brigada HV) i osječke postrojbe, specijalne jedinice MUP-a (SJP 'Orao'), Bojna Frankopan te velik broj dragovoljaca i lokalnih obrambenih snaga. Obranu je u operativnom smislu vodilo Zapovjedništvo Operativne zone Osijek pod pukovnikom Karlom Gorinšekom; Branimir Glavaš, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek, 2. studenoga 1991. imenovan je pomoćnikom, a 7. prosinca 1991. formalnim zapovjednikom obrane grada. (Glavaš je kasnije pravomoćno osuđen za ratne zločine nad civilima počinjene u Osijeku 1991. — presuda koja ostaje predmetom trajnih pravnih i političkih osporavanja.)

Protivnička strana

12. novosadski korpus JNA pod zapovjedništvom general-majora Andrije Biorčevića, uz srpske paravojne formacije (uključujući pripadnike Srpske dobrovoljačke garde) s okupiranih položaja u Tenji, Sarvašu, Boboti, Ernestinovu i drugim mjestima oko grada.

Strateško značenje

Obrana Osijeka postala je simbol dugotrajnog i tvrdoglavog otpora istočne Slavonije, dokaz da se i tehnički slabije snage mogu uspješno braniti uz organizaciju i odlučnost. Zadržavanjem četvrtog po veličini hrvatskog grada spriječeno je napredovanje agresora prema unutrašnjosti Hrvatske, a incident s crvenim 'Fićom' postao je jedan od najprepoznatljivijih vizualnih simbola cijeloga rata.