Mario Filipi

Mario Filipi rođen je 24. ožujka 1950. u Zagrebu; završio je Fakultet političkih znanosti i prije rata radio kao novinar, među ostalim kao urednik novina KBC-a Rebro, gdje je izbliza gledao dovoženje ranjenika helikopterima. U proljeće 1991. prijavio se u nenaoružane odrede narodne zaštite, a 1. kolovoza 1991., nakon što je preko radija čuo da Osijek gori, samoinicijativno je s improviziranom opremom otišao u Osijek i ostao kao ratni fotoreporter.

Snimio je egzodus stanovništva sa šlepovima iz Kutjeva, Erduta, Dalja i Aljmaša nakon srpskog napada početkom kolovoza — prizore koje su i drugi njegovi suvremenici navodili kao presudan motiv za odlazak u rat.

Fotografirao je i teško ranjenog Darka Kralja pri prijevozu helikopterom na Rebro (Kralj je u polusvijesti podignuo dva prsta u znak pobjede). Kao član 'voda smrti' — interventnog voda 106. brigade smještenog u Divaltovoj ulici u Osijeku — te s drugim postrojbama bilježio je prvu crtu obrane Osijeka (Sarvaš, Brijest, Laslovo, Orlovnjak), gdje je snimio i najstarijeg gardista Emila Juraka, dragovoljca iz Hrvatskog zagorja.

Prelazio je i na okupirano područje: skelom u Baranju (Luč, Petlovac, Jagodnjak), u Staru Tenju, te u Nuštar i Vukovar prije potpune opsade — u Vukovaru je s krova hotela Dunav snimao grad koji je tada, prije studenoga, još bio razmjerno cjelovit.

Na novogradiškom je bojištu zabilježio razaranje Nove Varoši i borbe za Donje Bogićevce, a u rujnu 1991. sudjelovao je u akciji izvlačenja tijela poginulog tigra Božidara Glodića koju je vodio Ante Gotovina — nastala fotografija (Gotovina i Mija Matokanović nose tijelo, Damir Tomljanović 'Gavran' s mitraljezom) postala je jedna od ikonskih slika Domovinskog rata; tijekom akcije Filipi je nosio četiri puške suboraca i vlastitu opremu kako bi ih mogao snimati.

Teško je ranjen 13. listopada 1991. u proboju prema Vukovaru, na potezu između Nuštra i Marinaca, kad mu je tenkovska granata odnijela lijevu ruku i desnu nogu; na istom je mjestu poginulo više branitelja, među njima Tomislav Vinković koji mu je pokušavao previti ranu. Zbrinut je u Đakovu i Slavonskom Brodu, a potom s još osmoricom ranjenika prevezen na liječenje u Wiener Neustadt.

Kao stopostotni ratni vojni invalid nastavio je aktivan život: bavio se humanitarnim radom i plivanjem, nastupao s monodramom 'Glumim normalnog čovjeka', pokrenuo portal Domovinskirat.hr te objavio knjige 'Nikola Tesla ispod paučine' (2006.), fotomonografiju 'Na istočnom pragu domovine' (2011., u izdanju Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, s oko 360 fotografija i imenima zabilježenih osoba) i 'Od mira do rata i natrag' (2012.).