Domovinski ratDigitalni izvor
← Operacije
Obrambena bitka

Bitka za Vukovar

Najduža, najkrvavija i najrazornija bitka Domovinskog rata — 87-dnevna opsada i ulična borba za istočnohrvatski grad na Dunavu, jedno od najintenzivnijih urbanih bombardiranja u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Grad je gotovo potpuno uništen, a njegova obrana postala je jedan od najjačih simbola hrvatske borbe za neovisnost i žrtve.

Početak24.08.1991.
Kraj18.11.1991.
Ishodporaz (taktički pad grada, strateška/moralna pobjeda obrane)
1.739poginulih (hrvatska strana)

Tijek događaja

Kontekst i pozadina

Vukovar je bio važno prometno, gospodarsko i riječno središte na granici sa SR Srbijom. Prema popisu 1991., općina Vukovar imala je 84.189 stanovnika (43,8% Hrvata, 37,4% Srba, 7,3% Jugoslavena te Mađara, Rusina i drugih); u samom gradu oko 44.600 stanovnika (47% Hrvati, 32% Srbi), stanovništvo relativno integrirano s velikim brojem mješovitih brakova. Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. i proglašenja hrvatske neovisnosti 25. lipnja 1991., tenzije su eskalirale; lokalni Srbi, podržani iz Srbije i dijelom JNA, podigli su pobunu, a JNA se, formalno 'mirotvorac', postupno pretvorila u stranu u sukobu s ciljem osiguranja istočne Slavonije i prodora prema Zagrebu. Ključni incidenti prije bitke: 2. svibnja 1991. zasjeda u Borovu Selu (12 poginulih policajaca), ljetno granatiranje i etničko nasilje s obje strane, hrvatska opsada JNA kasarne u Vukovaru.

Faza 1: Početni napadi i djelomično okruženje (25. kolovoza – 30. rujna 1991.)

25. kolovoza JNA pokreće opći tenkovsko-pješački napad uz topničku i zračnu potporu, očekujući brzo osvajanje grada. 23. kolovoza žestoko je granatirano Borovo Naselje, a hrvatske snage obaraju dva JNA aviona G-2 Galeb; 24.–25. kolovoza slijedi opći napad na grad. Na Trpinjskoj cesti legendaran otpor pruža postrojba Blaga Zadre (tenkovi uništavani iz neposredne blizine), a napadi iz Negoslavaca odbijeni su i 9. rujna. Sredinom rujna vode se teške borbe za Sajmište (~450 branitelja) i Borovo Naselje (~260 branitelja) — 15. rujna uništeno 17 tenkova i 1 avion. Krajem rujna JNA dovlači pojačanja (1. gardijska brigada), a 30. rujna/1. listopada padom Marinaca presječen je 'kukuruzni put' — jedina veza s Vinkovcima. Vukovar je potpuno okružen. U ovoj fazi branitelji uspješno odbijaju napade i nanose teške gubitke u tehnici unatoč ogromnoj nadmoći.

Faza 2: Potpuna opsada i ulične borbe (listopad – sredina studenoga 1991.)

Grad je izložen svakodnevnom intenzivnom granatiranju i raketiranju — procjene do 12.000 čahura dnevno, ukupno preko 700.000 projektila na grad i okolicu (neki izvori i preko 2,5 milijuna većih kalibara), najintenzivnije urbano bombardiranje u Europi od 1945. Civilno stanovništvo skriva se u podrumima (do 700 ljudi po skloništu); Bolnica Vukovar više je puta pogođena, uključno sa zrakoplovnim napadom 4. listopada na jasno označenu bolnicu. Slijede ulične i kuća-po-kuća borbe; JNA koristi paravojne snage za juriše, potom pješaštvo i inženjeriju. Pokušaji deblokade izvana uglavnom su neuspješni, humanitarni konvoji ponekad prolaze. Branitelji drže ključne točke: Mitnicu, Sajmište, centar, Borovo Naselje, vodotoranj.

Faza 3: Završni napad i pad grada (početak studenoga – 18. studenoga 1991.)

3. studenoga JNA izvodi amfibijski prijelaz Dunava sjeverno od Lužca kako bi se spojila s Arkanovim Tigrovima, razdvajajući hrvatske linije (centar od Borova Naselja); slijedi pad Bogdanovaca, posljednje veze prema Nuštru. 10.–18. studenoga vode se najžešći napadi i ulični bojevi u centru; 17.–18. studenoga slomljen je posljednji organizirani otpor u središtu, a 18. studenoga popodne hrvatski branitelji u centru se predaju. Otpor u dijelovima Borova Naselja traje do 20. studenoga; dio branitelja pokušava proboj, mnogi poginu ili su zarobljeni.

Ratni zločini: bolnica i Ovčara

Nakon pada uslijedilo je masovno pljačkanje i uništavanje. Najpoznatiji zločin dogodio se 19.–20. studenoga kada JNA preuzima bolnicu: oko 400 osoba (pacijenti, osoblje, izbjeglice) odvedeno je, od čega je odvojeno oko 260–300 muškaraca (uglavnom branitelja i civila) odvedenih u JNA kasarnu, a zatim na farmu Ovčara, gdje su brutalno premlaćivani i strijeljani u grupama 20./21. studenoga — jedan od najpoznatijih ratnih zločina Domovinskog rata. ICTY je u predmetu Mrkšić i dr. (2007.) Milu Mrkšića (zapovjednika OG Jug) osudio na 20 godina zatvora, a Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, utvrdivši da je JNA imala kontrolu nad događajima. Drugi zločini dogodili su se u Veleprometu i drugim lokacijama; tisuće ljudi odvedeno je u logore u Srbiji (Stajićevo, Begejci i dr.).

Razaranje grada i posljedice

Preko 90% zgrada u Vukovaru bilo je oštećeno ili uništeno; grad je uspoređivan sa Stalingradom. Vodotoranj, iako pogođen stotinama puta (procjena preko 600), ostao je stajati kao simbol otpora. Prema procjenama, na hrvatskoj strani poginulo je oko 900–1.100 branitelja u gradu te oko 600 nakon zarobljavanja, oko 1.100–1.131 civila (uključno 86 djece) uz stotine nestalih; 204. brigada izgubila je preko 60% ljudstva; tisuće ranjenih, oko 7.000 odvedeno u logore. Na JNA/srpskoj strani hrvatske procjene govore o 1.100–6.000 poginulih (uključno paravojne) i uništenih 110–600 tenkova/oklopnjaka; srpski/JNA izvori navode niže brojke (oko 1.100–1.200). Ukupno se u bitci procjenjuje oko 3.000 mrtvih.

Značenje bitke

Za Hrvatsku je Vukovar postao 'herojski grad': dugotrajna obrana zaustavila je brz napredak JNA prema zapadu, nanijela joj teške gubitke u ljudstvu i tehnici te pad morala (pirova pobjeda), omogućivši Hrvatskoj vrijeme za konsolidaciju i međunarodno priznanje u siječnju 1992. Pokazala je da se malobrojna i slabo naoružana vojska može dugo oduprijeti nadmoćnom neprijatelju. Dokumentirani zločini utjecali su na međunarodnu percepciju sukoba. Danas je 18. studenoga Dan sjećanja na žrtvu Vukovara; postoje Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata, Muzej Domovinskog rata u Vukovaru i obnovljeni vodotoranj kao spomenik. Grad je mirno reintegriran u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske 1998. godine (Erdutski sporazum).

Gubici i stradanje (podaci Kronologije HMDCDR-a)

Prema podacima koje su do 1996. prikupili vukovarski branitelji, 204. brigada HV imala je u bitci za Vukovar 879 poginulih i nestalih te 777 ranjenih branitelja. Sam grad, zajedno sa selom Bogdanovci, branilo je oko 4020 branitelja, razvučenih na više od 10 kilometara dugoj bojišnici. Prema podacima Uprave za zatočene i nestale iz studenoga 2007., u Vukovaru je 1991. poginulo najmanje 1739 osoba, među njima nekoliko desetaka djece, a prognano je oko 22.000 građana, uglavnom nesrpskoga podrijetla. U srpskim logorima i zatvorima bilo je zatočeno najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. na području Vukovara. Neprijateljski gubici procjenjuju se vrlo različito: hrvatske procjene kreću se od oko 5000 do 6500, pa i do 15.000 poginulih vojnika, dok srpska literatura navodi nešto manje od 1200; s obzirom na velik nesrazmjer, ti podatci zahtijevaju znanstvenu raščlambu utemeljenu na izvorima s obiju strana. Masakr na Ovčari — oko 200 branitelja, ranjenika i civila odvedenih iz vukovarske bolnice i ubijenih 20. studenoga 1991. — postao je simbolom stradanja grada; iz masovne grobnice ekshumirano je 200 tijela (1996.), a do 2008. identificirano je 193, u dobi od 16 do 72 godine. U obrani grada sudjelovalo je i oko 400 žena — bolničarki i braniteljica — od kojih je 127 poginulo, a više od tisuću ostalo s trajnim invaliditetom.

Trpinjska cesta — 'Groblje tenkova'

Trpinjska cesta, izlazni pravac prema selu Trpinji, bila je glavni smjer napada Novosadskoga korpusa JNA — oko 320 tenkova raspoređenih u dvije oklopno-mehanizirane brigade, s ciljem probijanja do gradskoga središta preko raskrižja 'Trokut'. Malobrojne skupine hrvatskih branitelja, u vojnoj literaturi i tisku upamćene pod imenima 'Žuti mravi' i 'Pustinjski štakori', tenkove su dočekivale izbliza — kumulativnim minama i ručnim protuoklopnim oružjem s udaljenosti od svega desetak metara — te se povlačile kroz vrtove i probijene zidove susjednih kuća, izbjegavajući otvorene prostore pod nadzorom neprijateljskog žitnog silosa. Duž ceste je uništen ili onesposobljen velik broj oklopnih vozila, po čemu je dionica prozvana 'Groblje tenkova'. Među poginulima na ovom pravcu bio je i Vinko Budimir 'Slon', koji je poginuo krajem kolovoza 1991. kada je tenkovska granata, nakon što je probila obližnji kamion, eksplodirala uz njega umjesto usred veće skupine branitelja koja se ondje okupljala.

Buđak i 'Turbo vod'

Na položaju Buđak, uz Bobotski kanal na istočnom rubu Borova Naselja, branitelji su improviziranim topništvom — zaplijenjenim brdskim topom B1 76 mm i domaće izrađenim minobacačima iz kombinata Borovo — zaustavljali napredovanje prema Trpinjskoj cesti; 23. rujna 1991. stigle su i četiri američke haubice 155 mm, zaplijenjene u varaždinskoj vojarni, kojima je zapovijedao topnički časnik Zlatko Marjančić. Jedan od branitelja ovoga položaja, prema vlastitom svjedočenju, iz sobne je zasjede sam uništio desetak tenkova i transportera protuoklopnim raketama. Buđak je, prema svjedočenjima branitelja, bio posljednji dio Borova Naselja koji je pao u ruke napadača. Poseban interventni vod, sastavljen od mladih dragovoljaca i prozvan 'Turbo vod' po televizijskim snimkama brzih ustaških napada, osnovan je sredinom rujna 1991. na izravnu zapovijed Blage Zadre; vodio ga je njegov sin Robert Zadro, poginuo poslije, 1992., kod Kupresa. Vod je djelovao kao pokretna pomoć na najugroženijim dijelovima crte, od Trpinjske ceste do Sajmišta. U posljednjim danima obrane, 19.-20. studenoga 1991., dio branitelja koji su se predali JNA i pobunjenim Srbima na Trpinjskoj cesti odveden je i strijeljan u dvorištima uz cestu; prema svjedočenju jednog od preživjelih, uspio je pobjeći tijekom strijeljanja i probiti se natrag do vlastitih linija, nakon čega se, umjesto predaje, priključio skupini koja je pokušala proboj iz grada.

Dom tehnike i Borovo naselje

Na istočnom rubu Borova Naselja, uz Dunav nasuprot Borovu Selu, 4. je satnija branila položaj kod Doma tehnike; punkt uz Novu Banijsku, jedan od najbliže izloženih Borovu Selu, zapovijedao je poginuli Zoran Šipoš. Za jednoga od najžešćih napada, preko ulice Koreja od Borova Sela uz potporu Arkanovih snaga, obranu je presudno preokrenuo vod pripadnika 1. gardijske brigade 'Tigrovi' s teškim mitraljezima Ultimax, koji je gotovo posve uništio napadačku pješadiju. Prema svjedočenju branitelja, jedan se od njih, opkoljen u zgradi civilne zaštite, sakrio u dimnjak dok su je pretraživali maskirani napadači, potom izašao i sam neutralizirao nekoliko njih. Susjednu, 3. satniju, uz domaće branitelje uglavnom su činili policajci Policijske uprave varaždinske — najveća postrojba koja je izvana došla braniti Vukovar; od 185 pripadnika upućenih 11. rujna 1991. poginulo je 21, ranjeno 67, a 119 je završilo u srpskim logorima, u zarobljeništvu od 20 do 269 dana.

Nova Banijska i punkt Slon

Na položaju Nova Banijska/Slon, nasuprot Borovu Selu, mješoviti sastav branitelja — domaći, policajci iz Varaždina, dragovoljci iz Zagreba i Rakitja te skupina iz Opatovca pod Ivicom Banužićem — branio je crtu koju napadač nikada nije uspio trajno probiti, unatoč napadima dviju oklopno-mehaniziranih bojni i pješaštva od 500 do 1.000 ljudi. Branitelji su taj način vođenja obrane poslije, u ispitivanjima u zarobljeništvu, sami nazvali 'elastičnom obranom'. Borbe su često prelazile u borbu prsa u prsa oko napuštene diskoteke 'Dunavgrad', gdje je u jednom takvom čišćenju sniperskim hicem poginuo branitelj poznat kao Gruber, koji je unatoč smrtonosnoj rani odbio pomoć i sam se odvukao dalje od punkta prije nego što je podlegao ranama. Vlatko Kraljević, minerski specijalist iz Iloka, nestao je bez traga postavljajući i braneći protuoklopne mine na ovom pravcu. Poginuo je i policajac Godinić, pogođen minobacačkom granatom u prsa, a četvorica policajaca iz Varaždina teško su ranjena granatom u jednom dvorištu — trojica su poslije završila na farmi Ovčara. Medicinski tehničar vukovarske bolnice Marko Mandić, zvan Gipser, spasio je teško ranjenog branitelja dovezenog s ovog položaja, a sam je nestao tijekom preuzimanja bolnice 19. studenoga 1991.

Pejton — posljednja noć obrane

Naselje Pejton, dio Borova naselja uz željezničku stanicu, bilo je poprište posljednje velike bitke obrane Vukovara. U noći 18. na 19. studenoga 1991. neprijateljske su snage, procijenjene na oko 550 vojnika uz oklopnu potporu, prodrle između hrvatskih položaja i opkolile desetak branitelja — omjer daleko nepovoljniji od pedeset naprama jedan. Unatoč tome, branitelji su se borili prsa u prsa te nanijeli JNA i pobunjenim Srbima nerazmjerno velike gubitke, što je poslije, u zarobljeništvu, postalo poseban predmet ispitivanja i odmazde. Dio branitelja poginuo je ili je nestao te noći; drugi su, ne želeći napustiti ranjenu braću i suborce koji nisu mogli hodati, odustali od pokušaja proboja i predali se. Zarobljenici s Pejtona odvedeni su u sabirni logor Stajićevo, potom u Srijemsku Mitrovicu i vojni zatvor u Beogradu, gdje su mjesecima bili izlagani teškom zlostavljanju upravo zbog gubitaka koje je neprijatelj pretrpio na ovom položaju, prije nego što su razmijenjeni.

Kruno Mesar i Sajmište

Punkt nazvan po Krunu Mesaru, na ulici koja je iz centra grada vodila prema Bogdanovcima, i susjedno Sajmište branili su pripadnici policije iz Varaždina i Međimurja te domaći branitelji i dragovoljci iz cijele Hrvatske, uz stalne gubitke procijenjene na 86 posto stanja postrojbe na tom dijelu bojišnice. Najžešći napad uslijedio je 2. listopada 1991., kada je neprijatelj krenuo s petnaestak tenkova, transporterima i suzavcem; obrana ga je uspjela zaustaviti uz uništenje više tenkova i teške gubitke na obje strane. Zbog tih je gubitaka major Veselin Šljivančanin preko megafona osobno pozivao branitelje imenom na predaju. Zapovjednici na ovom položaju izmjenjivali su se u brzom nizu kako su ginuli ili bivali ranjavani: Petar Kačić poginuo je pogođen iz obližnjeg prozora vraćajući se pomoći suborcima, naslijedio ga je Ivica Jurkić koji je ubrzo također poginuo, zatim ranjeni Dane Ustonjić — koji je iz bolnice poslije odveden na Ovčaru i ondje ubijen — pa Tihomir Gredelj, poginuo prve noći na dužnosti. Među mnogima poginulima na ovom položaju bili su i Antun Tandarić, Zlatko Kohanski i Ilija Divljaković, zvan Babska, čije je tijelo, izloženo neprestanoj vatri, ostalo neizvučeno do kraja rata.

HOS na Sajmištu

Na Sajmištu se u tri vala — 25. lipnja, sredinom srpnja i krajem rujna 1991. — okupilo ukupno 58 dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), većinom iz Zagreba, ali i iz drugih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od njih je 25 poginulo u posljednja dva mjeseca obrane Vukovara, a još je troje umrlo nakon rata; gotovo nitko od preživjelih nije prošao bez ranjavanja. Borbe su bile isključivo uličnog karaktera — borci su prodirali u dubinu neprijateljskog teritorija kroz dvorišta i vrtove, kuću po kuću, a učinkovitost je počivala na brzini reakcije, a ne na preciznosti. Postrojbom je nakon ranjavanja Pere Perića zapovijedao niz časnika, među njima Zvonko Ćurković i Željko Delić 'Švico' — koji je i sam poginuo od snajperskog metka ispaljenog iz kuće u kojoj su se skrivali infiltrirani promatrači. Kada je grad pao, dio ranjenih HOS-ovaca ostavljenih u vukovarskoj bolnici — među njima Tomislav Lesić i Jadranko Anić 'Šnicla' — odveden je i ubijen ili nestao u sklopu masakra na Ovčari; Lesić je bio prva žrtva te masovne grobnice koja je identificirana nakon rata.

Supoderice

Na položaju Supoderice, dijelu 4. voda 1. satnije koji je graničio s Petrovom Gorom (uporištem pobunjenih Srba nedaleko grada), branitelji su izgubili gotovo polovicu ljudstva — od trideset boraca sedmorica su poginula, jedan je nestao, a četrnaestorica su ranjena, neki i po više puta. Jedan od branitelja, poznat po nadimku 'Kinez', sam je ručnim raketnim bacačem uništio pet neprijateljskih tenkova. Na ovom su položaju poginuli, među ostalima, Karol Guja (umro od posljedica logora), Marko Ribičić (vodi se kao nestao), Miroslav Nađ, Ivan Plavšić, Mihajlo Janić i Stjepan Kenishet (umro po povratku iz logora); poginuli su i očevi nekolicine mlađih branitelja koji su sami preživjeli rat kroz proboj ili zarobljeništvo. Napuštanje konvoja s ranjenicima iz vukovarske bolnice 20. listopada 1991. branitelji su doživjeli kao jedan od najtežih trenutaka rata; već sljedeće noći neprijatelj je bočnim prodorom kroz Cvjetno naselje djelomično probio jedinu preostalu slobodnu cestu prema centru grada, no protunapadom uz pomoć interventnih postrojbi položaj je vraćen.

Drvena pijaca i Milovo brdo

U završnim tjednima obrane Vukovara, dok se crta postupno povlačila prema centru grada, ključnom je točkom postalo Milovo brdo — uzvišenje s kojega se pružao pogled na cijeli grad. Njegov pad oko 10. studenoga 1991., zajedno s gubitkom Pionirskoga naselja, branitelji su prepoznali kao početak kraja: nakon toga istisnuti su na sve uži prostor oko Drvene pijace i bolnice, bez izgleda za vanjsku pomoć. U jednom je danu skupina HOS-a doživjela šest ranjavanja odjednom kada je granata pogodila skupinu okupljenu u dvorištu; ranjeni su tada, među ostalima, i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier te Vasilija 'Vaska' Tucker. Prigodom kolone zarobljenika prema Ovčari, prema svjedočenju sudionika, pripadnik Đuro Begović izdvojen je i pogubljen pred ostalima kao primjer zastrašivanja — navod koji autor svjedočanstva pripisuje časniku JNA Miroslavu Radiću, poslije optuženom pred Haaškim sudom za zločine na Ovčari. Bojna koja je branila Sajmište brojila je oko 900 ljudi, od čega je 600 sudjelovalo u samoj obrani; prema svjedočenjima preživjelih, oko 200 pripadnika je poginulo, 160 je ranjeno, a 142 su zarobljena i odvedena u logore, od kojih je većina, kao i na Ovčari, ondje smaknuta.

Ljeva Bara i Vukovar Stari

U naselju Ljeva Bara, dijelu mjesne zajednice Vukovar Stari nasuprot vojarni JNA, branitelji su čuvali otvorenu čistinu koja je neprijatelju onemogućavala nezapaženo napredovanje prema Mitnici i centru grada. Od ukupno 75 branitelja koji su ondje ratovali, poginulo je 28, ranjeno 23, od kojih je do danas živo tek jedanaestero. Zapovjedno mjesto bojne, poznato po nadimku zapovjednika Josipa Tomašića kao 'Osa', od 6. studenoga 1991. bilo je smješteno u istoj kući sve do posljednjeg dana, kada je odande krenula kolona konačnog proboja. Velik dio boraca na ovom položaju činila je skupina od 39 dragovoljaca iz Našica, od kojih osamnaest nije preživjelo rat. Ispod okolnih kuća nalazili su se stoljetni vinski podrumi — pogrešno prikazivani u srpskim medijima kao unaprijed pripremljene 'katakombe' — u kojima je boravilo i do 2.500 civila, s vlastitom pekarom koja je dnevno pekla 2.200 kruhova. Jedan od zapovjednika, Cvijan Cviniša, kasnije je u srpskom zarobljeništvu u Srijemskoj Mitrovici, tijekom teških ispitivanja, naveo osobne podatke jednog zarobljenog i previjenog neprijateljskog vojnika koje je zapamtio s njegove vojne knjižice — čime je, kako mu je poslije potvrđeno, skratio vlastito zatočeništvo za tri mjeseca. Marinko Antunović 'Bosanac' i ovdje je uništavao tenkove raketnim bacačem, istrčavajući na sredinu ulice pod izravnom vatrom. Dragovoljac zvani Plantak, koji je pješice sam došao u Vukovar u policijskoj zimskoj uniformi, nakon ranjavanja u bolnici zatražio je da ga liječnik hitno zbrine jer se iste noći morao vratiti na položaj uništiti drugi tenk — što je i učinio.

Neuspjeli proboj kod Marinaca (13. listopada 1991.)

13. listopada 1991. pokušan je frontalni proboj prema Vukovaru preko otvorenog terena kod Marinaca, uz sudjelovanje pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko, slavonskobrodskih specijalaca i drugih postrojbi. Prema svjedočenju sudionika, plan napada — pješaštvo je moralo napredovati ravnim terenom bez pokrića, s minama i otvorenim bokovima s obje strane, dok je neprijateljski tenk tukao uzduž pravca s oko 800 metara — bio je taktički neodrživ; predlagana alternativa (infiltracija manjim skupinama kroz kukuruzišta) nije prihvaćena. Podržavajući hrvatski tenkovi uspjeli su uništiti dva neprijateljska tenka M-84, no napad je ubrzo zaustavljen i naređeno je povlačenje uz pokupljivanje jedanaest poginulih. Prema izvidničkim podacima prikupljenima nakon akcije, na samom su cilju napada, u Marincima i Bogdanovcima, neprijateljske snage imale ukopane dvostruke redove oklopa, što je dodatno potvrdilo da bi izravan proboj tim pravcem, čak i da je uspio doprijeti do sela, teško mogao opstati. Među ranjenima na tom je pravcu bio i ratni fotoreporter Mario Filipi, koji je prateći napad izgubio lijevu ruku i desnu nogu; njegove su fotografije ostale jedno od rijetkih vizualnih svjedočanstava toga proboja.

Snage

Hrvatska strana

U samom gradu oko 1.800 branitelja (neki izvori navode do 2.000–2.500), na širem vukovarskom bojištu prema Vinkovcima/Nuštru do 6.700. Sastav: Zbor narodne garde, specijalna policija, lokalni dobrovoljci (oko 60% Vukovarci i okolica), dobrovoljci iz cijele Hrvatske (uklj. HOS), mali broj pripadnika drugih nacionalnosti (Srbi, Mađari, Rusini). Zapovjednici: Mile Dedaković 'Jastreb' (glavni zapovjednik od kraja kolovoza), Branko Borković (zamjenik), Blago Zadro (obrana Trpinjske ceste). Naoružanje pretežno lako pješačko, protuoklopni bacači M79/M80, nekoliko protuzrakoplovnih topova, vrlo malo tenkova i oklopnjaka (20–26), ograničeno topništvo; kronična nestašica streljiva (Vukovar je trošio 55–60% hrvatskih zaliha).

Protivnička strana

Ukupno angažirano 30.000–36.000+ (hrvatske procjene; ICTY navodi oko 15.000 pripadnika JNA u širem području u jednom trenutku). Sastav: dijelovi JNA (1. gardijska mehanizirana brigada/divizija, 252. oklopna brigada, Novosadski korpus i dr.), Teritorijalna obrana Srbije, lokalne srpske milicije te paravojne formacije (Srpska dobrovoljačka garda — Arkanovi Tigrovi, Beli orlovi, Šešeljevci). Podjela na Operativnu grupu 'Sjever' i 'Jug' (OG Jug u završnoj fazi pod Mile Mrkšićem). Naoružanje nadmoćno: stotine tenkova (T-55, M-84) i oklopnih transportera, teško topništvo (do 180 haubica i više), zrakoplovstvo, riječna flota na Dunavu.

Teritorijalni dobici

JNA je osvojila grad nakon 87 dana opsade, uz ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici.

Strateško značenje

Zaustavila brzi prodor JNA prema zapadu, iscrpila agresora i kupila Hrvatskoj vrijeme za konsolidaciju i međunarodno priznanje (siječanj 1992.). Jedan od najsnažnijih simbola hrvatskog otpora u Domovinskom ratu.

Sudjelovale jedinice

Sudionici

Zapažene radnje

25.09.1991.

Mile Dedaković „Jastreb“ — Preuzeo zapovjedništvo 204. brigade pri njezinu osnutku

10.1991.

Mile Dedaković „Jastreb“ — Premješten u Vinkovce radi organiziranja proboja prema opkoljenom Vukovaru

10.1991.

Branko Borković „Mladi Jastreb“ — Preuzeo zapovjedništvo obrane Vukovara nakon premještaja Mile Dedakovića

16.11.1991.

Branko Borković „Mladi Jastreb“ — Napustio zapovjedno mjesto u Vukovaru nekoliko dana prije pada grada — okolnosti odlaska ostaju predmet spora među braniteljskim udrugama

04.07.1991.

Blago Zadro — Zapovijedao obranom Trpinjske ceste — uništene desetke tenkova JNA, dionica prozvana 'groblje tenkova'

16.10.1991.

Blago Zadro — Poginuo braneći Borovo Naselje u Kupskoj ulici, nakon što je neprijatelj prvi put napao s boka preko Bobotskog kanala

25.09.1991.

Alfred Hill — Imenovan prvim zapovjednikom satnije Vojne policije u obrani Vukovara, odlukom Mile Dedakovića

16.10.1991.

Alfred Hill — Poginuo braneći položaje na Sajmištu — istoga dana kad i Blago Zadro

09.1991.

Petar Kačić „Bojler“ — Zapovijedao obranom Sajmišta, najizloženije bojišnice u Vukovaru

02.10.1991.

Petar Kačić „Bojler“ — Poginuo na prvoj crti, pokošen rafalom iz skrivenog tenka; prema suborcima prije pogibije uništio 22 tenka

09.1991.

Velimir Đerek „Sokol“ — Kao dragovoljac iz Imotskog okupio suborce ('Imotski sokolovi') i zapovijedao dijelom obrane Sajmišta

12.10.1991.

Velimir Đerek „Sokol“ — Poginuo od granate na Sajmištu

09.1991.

Ivan Šoljić „veliki Joe“ — Zapovijedao dijelom obrane Mitnice, vukovarske bojišnice uz Dunav

17.11.1991.

Ivan Šoljić „veliki Joe“ — Za proboja iz Vukovara, ne želeći se predati, skočio u Dunav i utopio

1991

Nenad Sinković „Legija“ — Zapovijedao inženjerijskom jedinicom u obrani Vukovara

18.09.1991.

Nenad Sinković „Legija“ — Poginuo na Mitnici jurišajući sam na kuću koju je zauzeo neprijatelj; prema suborcima uništio sedam oklopnih vozila

24.07.1991.

Marin Vidić „Bili“ — Imenovan povjerenikom Vlade RH za Vukovar; vodio Krizni štab grada i koordinirao civilne strukture obrane

11.1991.

Marin Vidić „Bili“ — Nakon pada Vukovara zarobljen i odveden u srpski logor; naknadno razmijenjen

10.1991.

Mirko Horvatin — Sudjelovao u neuspjelome proboju ATJ-a Lučko prema Vukovaru

1991

Goran Mihalić — Ratni zapovjednik SJP Roda tijekom pokušaja proboja prema Vukovaru na Karadžićevu

07.08.1991.

Damir Pučak — Došao u obranu Borova naselja u Vukovaru, u sastav obrane kojom je zapovijedao Blago Zadro

09.1991.

Igor Široki — Ušao u opkoljeni Vukovar među 58 pripadnika HOS-a; Dedaković ga rasporedio na Sajmište

14.09.1991.

Tomislav Orešković — Branio Trpinjsku cestu tijekom epopeje 'groblja tankova'

25.08.1991.

Ivan Dujmović „Srbin“ — Branio Borovo naselje na Trpinjskoj cesti pod zapovjedništvom Blage Zadre

29.06.1991.

Elizabeta Geušić „Beti“ — Među prvim ženama otišla na obuku u vojarnu Opatovac

08.1991.

Vlatko Voloder „Patak“ — Držao utvrđeni punkt 'Slon' na uglu Nove Banjske i Borovske ceste, vodeći skupinu 4. opatovačke bojne

19.11.1991.

Vlatko Voloder „Patak“ — Na dan pada Vukovara ručnim kumulativnim minama zaustavljao tenkovsku kolonu u obrani Pejtona

04.07.1991.

Miroslav Josić „Miki“ — Sudjelovao u akciji čišćenja Borova naselja

08.1991.

Miroslav Josić „Miki“ — S Vlatkom Voloderom držao utvrđeni punkt 'Slon' u Novoj Banjskoj

11.09.1991.

Zvonko Horvatić — S postrojbom Policijske uprave Varaždin (PS Čakovec) krenuo u pomoć obrani Vukovara

09.1991.

Zvonko Horvatić — Zapovijedao skupinom od 36 policajaca na Sajmištu, najžešćem pješačkom sektoru obrane

04.07.1991.

Antun Dugan „Samuraj“ — Sudjelovao u akcijama čišćenja Borova naselja i Lušca

08.1991.

Antun Dugan „Samuraj“ — S postrojbom 'Šumari' branio Sajmište, najžešći pješački sektor obrane

01.10.1991.

Stjepan Antolić „Tonči“ — Ušao u opkoljeni Vukovar kukuruznim putem preko Bogdanovaca, među posljednjim skupinama dragovoljaca

02.10.1991.

Stjepan Antolić „Tonči“ — Sudjelovao u obrani Bogdanovaca pri prvom velikom napadu na selo

10.1991.

Stjepan Antolić „Tonči“ — Na Sajmištu osnovao interventni vod (u sastavu, među ostalima, Igor Široki i Jean-Michel Nicolier) i preuzeo zapovijedanje 2. satnijom 1. bojne 204. brigade

09.11.1991.

Stjepan Antolić „Tonči“ — Teško ranjen tenkovskom granatom na Sajmištu — istom granatom ranjen i Jean-Michel Nicolier; noga spašena posljednjom vanjskom fiksacijom ugrađenom u vukovarskoj bolnici

11.1991.

Stjepan Antolić „Tonči“ — Evakuiran iz vukovarske bolnice konvojem preko Srijemske Mitrovice i razmijenjen među teškim ranjenicima u Dvorovima kod Bijeljine

09.1991.

Mira Vrdoljak — Nakon sanitetske obuke kod dr. Jurja Njavre primljena u gardu u vukovarskoj gimnaziji, u skupinu Ivice Arbanasa; raspoređena na Sajmište

10.1991.

Mira Vrdoljak — Pod granatiranjem prevezla teško ranjenog gardista do vukovarske bolnice zajedno sa zapovjednikom obrane Sajmišta Petrom Kačićem, koji je poginuo nekoliko dana poslije

10.1991.

Mira Vrdoljak — Ranjena gelerom u nogu na Sajmištu; rana obrađena bez anestezije, odbila ostati u bolnici

19.11.1991.

Mira Vrdoljak — Nakon povlačenja predala se kod Borova Komerca; zatočena u logorima Stajićevo, Begejci i Srijemska Mitrovica

26.09.1991.

Božidar Gregić „Boki“ — Prijavio se kao dragovoljac u Đakovu i iste noći ušao u opkoljeni Vukovar kukuruznim putem od Bogdanovaca; raspoređen na punkt Đergajski odvojak na Buđaku

02.10.1991.

Božidar Gregić „Boki“ — S dvadesetak boraca otišao u jednodnevnu ispomoć obrani Sajmišta u danu teških borbi

16.10.1991.

Božidar Gregić „Boki“ — Teško ranjen minobacačkom granatom pri ukrcaju ranjenika — 23 gelera u nogu, glavu i prsa; u istom napadu poginuo suborac Darko Levanić

19.10.1991.

Božidar Gregić „Boki“ — Evakuiran konvojem Liječnika bez granica koji je 24 sata lutao neprijateljskim teritorijem; u Sremskim Lazama konvoj su opkolili četnici prijeteći klanjem ranjenika

18.11.1991.

Tomislav Lučić „Tomi“ — Na njegov punkt kod pruge u noći proboja izašla kolona od četrdesetak vojnika i civila iz Vukovara koju je vodio Branko Borković 'Mladi Jastreb'

09.1991.

Vasilija Tucker „Vaska“ — Nakon pomoći u skloništima u Borovu prijavila se u obranu Vukovara u gimnaziji, gdje su je primili Ivica Arbanas i Beti Geušić; raspoređena na Sajmište

10.10.1991.

Vasilija Tucker „Vaska“ — Teško ranjena u nogu, pazuho i prsa pri pokušaju izvlačenja ranjenog suborca ('Plavi 5'); izvukao ju je suborac Brdar s ekipom. Istoga dana poginuo je njezin zaručnik Branko Drinovac 'Lega'

19.10.1991.

Vasilija Tucker „Vaska“ — Evakuirana iz vukovarske bolnice konvojem Liječnika bez granica s više od stotinu teških ranjenika; prebačena preko Đakova u zagrebačku bolnicu Sveti Duh

04.07.1991.

Jure Granić „Juka“ — S Bojnom Zrinski, prvom oružanom postrojbom HV-a u Vukovaru, obučavao buduće branitelje i sudjelovao u čišćenju Borova naselja

10.1991.

Rigert Kocijan „Riki“ — Sudjelovao u pokušaju proboja ATJ-a Lučko prema opkoljenom Vukovaru preko Marinaca

13.10.1991.

Vlastelinko Mihaljčuk — Sudjelovao u neuspjelom proboju prema Vukovaru kod Marinaca

13.10.1991.

Mario Filipi — Teško ranjen u proboju prema Vukovaru — izgubio lijevu ruku i desnu nogu

14.09.1991.

Ivan Anđelić „Doktor“ — Postao zamjenik zapovjednika bojne nakon ranjavanja Pere Perića

15.09.1991.

Ivan Anđelić „Doktor“ — Uz Ivicu Arbanasa pisanom zapovijedi postavljen za zapovjednika obrane Sajmišta

19.09.1991.

Ivan Anđelić „Doktor“ — Predvodio akciju čišćenja dijela Sajmišta u kojoj su poginula tri suborca

02.10.1991.

Ivan Anđelić „Doktor“ — Ručnim raketnim bacačem i kumulativnim minama uništio više tenkova na Sajmištu; major Šljivančanin ga je osobno imenom pozivao preko megafona na predaju

15.08.1991.

Ivica Arbanas „Lipi“ — Imenovan zapovjednikom 4. bojne 3. brigade ZNG-a i, odlukom Kriznog štaba, zapovjednikom obrane cijeloga Vukovara

24.08.1991.

Ivica Arbanas „Lipi“ — Naredio rušenje jugoslavenskih zrakoplova protuzračnim topom kod silosa Đergaj

02.09.1991.

Ivica Arbanas „Lipi“ — Predao zapovjedništvo obrane grada Mili Dedakoviću

15.09.1991.

Ivica Arbanas „Lipi“ — Uz Ivana Anđelića pisanom zapovijedi postavljen za zapovjednika obrane Sajmišta

1991

Ivan Leutar „Iva“ — Kao zapovjednik obrambenog položaja na Trpinjskoj cesti vodio skupinu protuoklopnih boraca ('Žuti mravi'/'Pustinjski štakori') koja je tenkove JNA uništavala izbliza

08.1991.

Ivan Leutar „Iva“ — Svjedočio pogibiji suboraca na Trpinjskoj cesti, među njima Vinka Budimira 'Slona' i Zdenislava Brgurevića 'Krge'

06.1991.

Marinko Antunović „Bosanac“ — Pridružio se obrani Vukovara; obučavao suborce u rukovanju protuoklopnim oružjem na Trpinjskoj cesti

1991

Marinko Antunović „Bosanac“ — Unatoč ranjavanju, izašao iz bolnice i u Vinogradskoj ulici uništio četiri tenka

11.1991.

Marinko Antunović „Bosanac“ — Probio se prema Vinkovcima kad je pad Vukovara postao neizbježan

1991

Vlatko Kraljević — Utvrdio protuoklopnim antenskim minama prvu crtu obrane od punkta Slon do sportskog aerodroma u Borovu naselju

17.11.1991.

Vlatko Kraljević — Nestao bez traga tražeći zaklon od vlastite antenske mine aktivirane tenkovskom paljbom

1991

Marko Mandić „Gipser“ — Kao medicinski tehničar pomogao spasiti teško ranjenog branitelja dovezenog u vukovarsku bolnicu

19.11.1991.

Marko Mandić „Gipser“ — Odveden iz vukovarske bolnice tijekom masovnog preuzimanja bolnice; od tada se vodi kao nestao

1991

Nikica Burić „Samoborac“ — Pridružio se HOS-u i pješice se kroz kukuruzno polje probio u opkoljeni Vukovar

1991

Nikica Burić „Samoborac“ — U jednoj od prvih akcija dopuzao kroz kanal i sam pokosio trojicu neprijateljskih vojnika — otud nadimak 'samostalna satnija'

10.1991.

Nikica Burić „Samoborac“ — Kao zamjenik zapovjednika 1. bojne HOS-a vodio interventne skupine na najugroženije dijelove crte obrane Sajmišta

12.10.1991.

Nikica Burić „Samoborac“ — U njegovu naručju preminuo je teško ranjeni suborac Ivan Brdar

16.11.1991.

Nikica Burić „Samoborac“ — Uništio posljednji oklopni transporter u Vukovaru

18.11.1991.

Nikica Burić „Samoborac“ — Naredio suborcima da krenu u proboj bez njega, dok je sam ostao na začelju kao posljednja crta obrane

26.09.1991.

Ivan Brdar — S 40 pripadnika HOS-a otišao braniti Sajmište u Vukovaru

12.10.1991.

Ivan Brdar — Poginuo na raskrižju Preradovićeve i Duge ulice

11.1991.

Tomislav Lesić — Ranjen u nogu i ruku braneći Sajmište; ostao u vukovarskoj bolnici

20.11.1991.

Tomislav Lesić — Odveden iz bolnice i ubijen na Ovčari; prva identificirana žrtva masovne grobnice

09.1991.

Jadranko Anić „Šnicla“ — Pridružio se HOS-u nakon sprovoda Ante Paradžika i otišao braniti Sajmište

11.1991.

Jadranko Anić „Šnicla“ — Ranjen u granatiranju i prebačen u vukovarsku bolnicu; nakon pada grada zarobljen, trag mu se gubi

09.1991.

Mladen Armstrong „Grof“ — Napustio obitelj i političku dužnost u Velikoj Gorici te otišao braniti Vukovar

28.10.1991.

Mladen Armstrong „Grof“ — Poginuo pogođen gelerom ispod ruba kacige

1991

Jean-Michel Nicolier — Vodio je iscrpan dnevnik i fotografirao obranu Sajmišta; dnevnik i fotoaparat ostali su izgubljeni u vukovarskoj bolnici

26.09.1991.

Jean-Michel Nicolier — Kao francuski dragovoljac pridružio se prvoj skupini HOS-a koja je otišla braniti Sajmište

16.11.1991.

Jean-Michel Nicolier — Unatoč zacijeljenoj nozi odbio je pridružiti se koloni proboja 16.-18.11.1991. i ostao u bolnici s ostalim ranjenicima

20.11.1991.

Jean-Michel Nicolier — Ranjen i ostavljen u vukovarskoj bolnici; odveden na Ovčaru i ubijen

10.1991.

Siniša Mataja „Rambo“ — Djelovao kao neslužbeni zamjenik zapovjednika Zvone Ćurkovića, vodio čišćenja kuća i korekciju topničke podrške

11.1991.

Siniša Mataja „Rambo“ — Spasio dvojicu iscrpljenih suboraca koji su usnuli tijekom opasnog povlačenja

1991

Josip Tomašić „Osa“ — Preuzeo zapovjedanje cjelokupnom obranom Sajmišta nakon pogibije Ivana Poljaka

18.11.1991.

Josip Tomašić „Osa“ — Predvodio posljednju kolonu proboja iz Sajmišta; zarobljen kod Marinaca

Izvori

Bitka za Vukovar — sintetizirano istraživanje (Hrvatska/engleska Wikipedija, ICTY presude, Davor Marijan i dr.)

Opsežan sintetizirani prikaz iz više izvora (hrvatska i engleska Wikipedija, presuda ICTY-a u predmetu Mrkšić i dr., povijesne analize, novinski izvještaji); brojke variraju ovisno o izvoru, naveden je raspon gdje je relevantno.

Kronologija Domovinskog rata — Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (Ante Nazor)

Službena kronologija državne ustanove; autoritativni datumi i statistike gubitaka.

S. Stanić, K. Mravak, „Domovinski rat – ratna iskustva žena”, Polemos 15/1 (2012)

Sociološka studija o ulogama žena u ratu; statistike o pripadnicama HV-a i braniteljicama Vukovara (Dukić 2002; Komar 2011).

Ispravci

Uočili ste netočan podatak ili imate dopunu? .