Mirko Horvatin

Mirko Horvatin ušao je u miliciju iz uvjerenja da može pomoći ljudima, a 25. srpnja 1990. bio je u počasnome postroju posebne jedinice milicije pri podizanju hrvatske zastave na Markovu trgu. Krajem kolovoza 1990. prešao je u novoustrojenu Antiterorističku jedinicu Lučko. Kao instruktor i jedan od zapovjednika sudjelovao je u njezinoj prvoj oružanoj akciji — u Pakracu 1.–2. ožujka 1991., koja se često navodi kao prvi oružani sukob Domovinskoga rata — gdje je pod vatrom s Kalvarije pretraživao pravoslavnu crkvu i Vladikin dvor.

U lipnju i srpnju 1991. sudjelovao je u glinskoj akciji u kojoj su ranjena trojica pripadnika Lučkoga. Početkom srpnja 1991. povjerena mu je zadaća organiziranja obrane Lovinca. S dijelom pripadnika Lučkoga i gospićke specijalne policije prešao je pješice preko Velebita — natovarene mazge nisu izdržale pa se streljivo nosilo na leđima — i u Lovincu preuzeo zapovjedništvo policijske postaje.

Uz krizni stožer na čelu s Pavlom Račićem „Bracom” organizirao je kružnu obranu prostora od oko 350 km², okruženoga sa svih strana osim Velebita, s dvjema neprijateljskim vojarnama unutar zone. Prvi je veći napad odbijen 5. kolovoza 1991., a potom su slijedili gotovo svakodnevni topnički i zračni napadi (zrakoplovi su polijetali s Udbine). Pokušaj proboja Tomislava Merčepa iz Gospića (šifra „pivo stiže”) nije uspio.

Nakon pada Maslenice 11. rujna 1991. logistika je presječena; Horvatin je 24. rujna 1991. u 20:10 izdao zapovijed o napuštanju Lovinca i poveo oko tisuću ljudi u noćni proboj preko Velebita (putem Dušica–Libinje) do Starigrada. Od stotinjak mještana koji su ostali ubijeno je 45 Hrvata (Horvatin navodi 37 masakriranih); nepokretne je civile spasila Planinska satnija Velebit pod zapovjedništvom Jerka Kirigina.

Po povratku u Lučko sudjelovao je u neuspjelome proboju prema Vukovaru (listopad 1991., troje poginulih), a poslije je bio ratni zapovjednik zagorske specijalne policije „Barun”. Zastavicu iz Lovinca nosio je u borbenome prsluku do kraja rata, sve do Oluje 1995.