Vlastelinko Mihaljčuk

Vlastelinko Mihaljčuk odslužio je vojni rok u JNA u Pančevu 1988.-1989., a nakon povratka, umjesto planiranog iseljenja u SAD, na nagovor prijatelja prijavio se na natječaj za prve hrvatske redarstvenike. Postrojen je 5. kolovoza 1990. u Šimunskoj među oko 1800 kandidata; 7. rujna 1990., nakon selekcije koju su proveli Mladen Markač i (kasniji) general Marko Lukić, ušao je u sastav novoustrojene Antiterorističke jedinice Lučko kao komandir prvog odjeljenja.

Sudjelovao je u prvoj intervenciji jedinice, 29. rujna 1990. u Petrinji, gdje su hrvatski specijalci uz nadmoć deset naprama jedan uspostavili kordon protiv nekoliko stotina pobunjenika (među kojima su bili Jovan Rašković, Đukić, Zelenbaba i Pupavac) i, nakon što je skupina pokušala napasti zapovjednika Marka Lukića, upotrijebili suzavac i rastjerali okupljene, uz jednog ranjenog policajca — Josipa Božičevića, prvog ranjenog pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, pogođenog istu večer hicima iz pištolja pri izlasku iz autobusa.

Krajem 1990. ili početkom 1991. sudjelovao je u jednoj od prvih tajnih dopremi oružja u Hrvatsku: bez isprava, u pratnji dvaju kamiona s po pet milijuna maraka za plaćanje robe, otputovao je u vojno skladište kraj Budimpešte, gdje je oružje utovareno uz asistenciju mađarske vojske. Na povratku je kamion s registracijskim oznakama fotografiran od jugoslavenske tajne službe te je fotografija objavljena u beogradskoj 'Borbi' pod naslovom o 'ustašama' koji doprevoze prvi kontingent naoružanja za Hrvatsku.

Bio je i snajperist u obrani policijske postaje Pakrac 1. ožujka 1991., gdje je s crkvenog tornja motrio grad; kolegu Ivu Stiščaka istog je dana od sigurne smrti spasio metak zaustavljen suzavčevim (CS) mecima u pancirci.

Sudjelovao je u pretresu na Plitvicama 31. ožujka 1991. ('Krvavi Uskrs'), gdje je kao očevidac utvrdio da je Josipa Jovića, prvu žrtvu Domovinskog rata, ubio Rajko Vukadinović, mesar iz Korenice, pucajući iz zaklona nakon što je odbio više poziva na predaju — čime je, prema njegovu svjedočenju, opovrgnuta kasnija teza o 'prijateljskoj vatri'. Nakon proglašenja neovisnosti, 26. lipnja 1991. sudjelovao je u akciji u Glini, gdje je ranjen u nogu, dok je njegov kolega teško ranjen (počinitelji, prema kasnijoj identifikaciji, braća Šilt). Nakon oporavka sudjelovao je u kolovozu 1991. u osiguranju zračne luke Pleso prilikom slijetanja zrakoplova s oružjem Antuna Kikaša te, mjesec i pol kasnije, u zarobljavanju generala JNA Milana Aksentijevića — kasnije razmijenjenog upravo za Antuna Kikaša.

Tijekom 'rata za vojarne' u rujnu i studenome 1991. sudjelovao je u zauzimanju centra 'Kosa' u Maksimirskoj, vojarni u Samoboru i Prečkom, repetitora na Sljemenu, skladišta u Popovcu te završno skladišta u Delnicama. U jedinici je otkrivena i krtica, Milan Tuturić, koji je nakon Pakraca prebjegao u Banju Luku i postao instruktor na drugoj strani.

Sudjelovao je 13. listopada 1991. u pokušaju proboja prema Vukovaru kod Marinaca, taktički loše planiranoj akciji u kojoj je poginulo jedanaest branitelja; 1992. premješten je na južno bojište (Dubrovnik, Slano), a 1993. sudjelovao je u operaciji Medački džep. Karijeru u ATJ Lučko okončao je 1994. iz zdravstvenih razloga, nakon čega je nastavio službu u Policijskoj upravi zagrebačkoj do 1995.