Mladen Karlić

Dr. Mladen Karlić bio je 1991. šef hitne službe medicinskog centra Vinkovci. Na poziv upućen sat vremena nakon prvih ranjavanja i smrtnih slučajeva, s dvije ekipe hitne pomoći stigao je 2. svibnja 1991. u Borovo Selo, gdje su se hrvatski policajci našli u potpunom okruženju. Odmah po dolasku ugledao je sedam-osam nepokretnih policajaca, no naoružani su ga civili čitav sat sprječavali da im priđe i pruži pomoć — što je vjerojatno pridonijelo smrti dijela od dvanaest policajaca koji su u međuvremenu iskrvarili.

Kad je konačno, uz zaštitu pristigle Jugoslavenske narodne armije, dobio pristup, zatekao je zarobljenog ranjenog policajca kojega su naoružani civili prisilili da liječi pod prijetnjom noža, te je preživjelim ranjenicima morao lažno predstavljati vlastite postupke pred otimačima ne bi li ih uvjerio da ih pusti u sanitetsko vozilo umjesto u zarobljeništvo.

Tijekom dana izvukao je ukupno 21 ranjenog policajca, a navečer se, unatoč prijetnjama razjarene mnoštva naoružanih civila, vratio u selo po tijela poginulih — pa čak i po posljednje pronađeno tijelo, u mraku, nekoliko sati nakon što se stanje u selu činilo smirenim.

Prije samog 2. svibnja, od jeseni 1990. Karlić je u tajnosti sudjelovao u pripremama obrane: u njegovu su se stanu, na pisaćem stroju, sastavljali prvi popisi ljudi predviđenih za naoružavanje u slučaju sukoba, u čemu je sudjelovao i Ante Gilja, tadašnji Tuđmanov vozač i tjelohranitelj, kasnije zapovjednik Samostalne satnije Vinkovci. U samom Borovu Selu, dok je po nalogu naoružanog civila previjao zarobljenog ranjenog policajca, Karlić je istom civilu pogledao u zakrvavljene oči dok ga je ovaj, uhvativši ga za kosu, prijetio da će ga zaklati.

Izvlačeći ranjenike prema sanitetskom vozilu, naišao je na policajca ranjenog snajperom u glavu — čovjeka koji je, prema kasnijem svjedočenju, razmišljao si oduzeti život da ne padne živ u ruke otimačima — te ga je uspio prevesti unatoč zahtjevu naoružanog civila da ga preda njima.

Poznavao je i obitelj poginulog policajca Ivice Vučića 'Daltona', a navečer istog dana vratio se u selo i po mladog Željka Hralu, kojeg je zatekao na katu jedne kuće, ranjenog u prepone, još pri svijesti uz čašu vode koju mu je netko ostavio na stoliću — pomoć je stigla prekasno. U danima nakon Borova Sela postao je prvi liječnik novoosnovane specijalne policije u Vinkovcima, svakodnevno im držeći seminare prve pomoći na stadionu gdje je postrojba imala bazu.

Sudjelovao je i u obrani Borova Naselja krajem lipnja 1991., kada je noćio kod Blage Zadre uoči uspješne akcije čišćenja naselja od ubačenih četničkih skupina, provedene bez ijedne hrvatske žrtve. Dana 8. srpnja 1991. s vojnom je kolonom JNA (koja mu nije dopuštala kraći put kroz hrvatska sela) otišao u opkoljeno selo Čelije te je, uz pristanak zapovjednika u koloni, izborio evakuaciju žena i djece iz sela sat prije nego što ga je noću napala i spalila pobunjena srpska strana.

Nakon napada na Mirkovce 22. srpnja 1991., u kojem je poginulo dvanaest branitelja, uslijedila je opsada vojarne JNA u Vinkovcima (rujan 1991.), koju su opkolili pripadnici Samostalne satnije Vinkovci pod Antom Giljom; Karlić je kao liječnik izvlačio lijekove i opremu iz osvojene vojarničke ambulante. Tijekom jeseni 1991. na Vinkovačku je bolnicu palo više od 5000 granata — svih pet katova bilo je probijeno — a Karlić je od 12. rujna do 3. siječnja 1992. gotovo neprekidno boravio u bolnici u bijeloj uniformi, ne odlazeći kući.

Bio je svjedok i obrane Nuštra početkom listopada 1991., kada su hrvatski branitelji odbili dva neprijateljska tenka usred sela. Poznavao je i britanskog dragovoljca Stevea Gaunta, koji je ostao u Vinkovcima do danas. U veljači 1992., nakon zatišja uz Sarajevsko primirje, na zapovijed je s kolegom prešao minirano polje kod Cerića kako bi izvukao tijela dvojice hrvatskih vojnika mrtvih mjesecima — čin koji je, bez njegova znanja, snimila i emitirala srpska televizija.

U svibnju 1992. general Josip Zvirotić postavio ga je za načelnika saniteta 109. brigade, u kojoj je ostao do demobilizacije brigade krajem 1992. Rat mu je odnio i bratića Vlatka Karlića, mladog oženjenog čovjeka s jednogodišnjim djetetom.

Nakon rata specijalizirao je internu medicinu i nefrologiju, a od 1994. bio je član Gradskog poglavarstva Vinkovaca zadužen za zdravstvo; na lokalnim izborima 1997. izabran je za gradonačelnika Vinkovaca, na čijoj je dužnosti dočekao predsjednika Tuđmana prilikom 'Vlaka mira' te vodio mirnu reintegraciju susjednih Mirkovaca, u kojima je tada živjelo oko 3500 Srba.