Jasna Pirić

Jasna Pirić, rođena Mustapić, rodom je iz Nuštra, gdje je završila osnovnu školu i radila u kombinatu Borovo, potom u Hendrikovcima i na poljoprivrednoj ekonomiji sela. Dana 6. srpnja 1991., dok je s dvije druge žene pomagala u žetvi žita kraj Pačetina, srpske su ih paravojne postrojbe napale, pretukle i zlostavljale te im poderale odjeću, optužujući ih da 'otimaju' zemlju koja je navodno srpska.

Istog je dana biciklom otišla u novoosnovanu Seosku stražu Nuštra i zatražila oružje od tadašnjeg zapovjednika Ivana Sesara 'Skee'; ovaj ju je, u nedostatku pušaka i za muškarce, najprije odbio, a potom joj je jedan od vojnika u dvije minute rastavio i u pet minuta sastavio nepoznatu joj prijelomnu pušku, uz uvjet da to i sama nauči prije nego što dobije vlastito oružje — što je i učinila.

Njezina je osmogodišnja kći ostala kod bake na rubu sela, dok se sama Jasna, unatoč protivljenju majke i supruga (koji je zbog neslaganja oko toga završio u drugoj desetini), rasporedila na položaj prema Pačetinu, kod mjesta zvanog Sveta Ana, gdje je izbliza promatrala prve razmjene protuoklopnih raketa.

Nakon pada Marinaca 1. listopada i Cerića 2. listopada 1991., njezin se položaj našao na samom izlazu iz Nuštra prema Cerić, gdje je promatrala kolone izbjeglica; u trenutku opće zbrke i naređenog povlačenja prema Ivankovu vlastoručno je na dva prometna znaka razapela hrvatske zastave, kako bi označila da je Nuštar i dalje hrvatski teritorij, prije nego što se preko Ivankova, gdje su joj privremeno oduzeli oružje, samostalno vratila natrag prema selu tražiti obitelj.

U noći na 4. listopada, zajedno s nekolicinom suboraca, iz vatre je izvučeno tijelo poginulog zapovjednika njihova voda. Nakon što su od 4. listopada dragovoljci počeli u sela dopremati ručne raketne bacače i 'zolje' — dotad su se branitelji služili molotovljevim koktelima i ručnim bombama — uslijedio je opći napad 5. listopada 1991., u kojem je njezin nadređeni zapovjednik satnije, ranjen i u povlačenju prema zapovjedništvu, osobno naložio Jasni da s preostalim ljudima organizira obranu na seoskom groblju.

Ondje se, koristeći grobnice i nadgrobne spomenike kao zaklon, s malobrojnom skupinom branitelja suprotstavila napredovanju agresora sve dok se stanje do večeri nije stabiliziralo. Za zasluge iz obrane Nuštra dobila je 15. svibnja 1993. pohvalnicu Ministarstva obrane na preporuku generala Zvonimira Červenka, 24. siječnja 1994. pohvalnicu 109. brigade HV-a (Vinkovci), 7. travnja 1994. promaknuta je u čin zastavnika pričuve, a 5. listopada 1996. dobila je i pohvalnicu generala Đure Dečaka.

Poslije rata liječila se od posttraumatskog stresnog poremećaja u zagrebačkoj bolnici Jankomir, gdje je provela oko tri godine; preživjela je obiteljsku tragediju u kojoj su joj u istom tjednu od raka umrli suprug i otac. Radila je kao njegovateljica u domu za starije u Nuštru, danas je umirovljenica i živi između Nuštra i Vinkovaca.