Nikica Burić „Samoborac“

Nikica Burić rodom je iz žumberačkog sela Sopote, gdje je proveo prvih desetak godina i pohađao školu u Sošicama; s roditeljima i sestrom potom se preselio u Samobor, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Imao je 33 godine kad se pridružio HOS-u i otišao braniti Vukovar — autobusom je stigao do Bogdanovaca, a potom se kroz kukuruzno polje pješice probio u grad, u skupini od četrdesetak-pedesetak mladića.

Na Sajmištu — najizloženijoj vukovarskoj bojišnici — postao je zamjenik zapovjednika 1. bojne HOS-a. Nadimak je dobio kad ga je, prilikom dolaska, netko pitao dolazi li iz Legije stranaca, a on je odgovorio da dolazi iz Samobora. Suborci su ga potom prozvali 'samostalna satnija' jer se u borbi znao sam odvojiti od skupine i djelovati u pozadini neprijatelja ili sam ići izvlačiti ranjenike.

Nadimak i glas legendarnog borca učvrstio je već u jednoj od prvih akcija, kada je, uočivši trojicu neprijateljskih vojnika u kući, dopuzao kroz kanal i pokosio ih rafalom. Djelovao je u paru s Ivanom Brdarom i Rudolfom Vukovićem 'Senzenom' u čišćenju kuća zauzetih od strane neprijateljske pješadije, sudjelujući i u oslobađanju civila zarobljenih u tvornici Vuteks.

Dan prije svoje pogibije 12. listopada 1991., Brdar je vlastiti lančić poklonio petogodišnjoj djevojčici, rekavši joj da mu više neće trebati — rečenicu koju je Burić poslije protumačio kao zloslutnu slutnju; teško ranjeni Brdar preminuo mu je u naručju istoga dana. 16. studenoga 1991. uništio je posljednji oklopni transporter u Vukovaru.

Kada je postalo jasno da je grad pao, osobno je zapovjedio HOS-ovcima da krenu u proboj sljedeće večeri pod vodstvom Siniše Mataje 'Ramba', dok je on sam ostao na začelju kao posljednja crta obrane — suborci su plakali, no bio je jasan: to je zapovijed i moraju spasiti te dečke. Put od Vukovara do Vinkovaca kolona je prešla u dvije noći i jedan dan. Tijekom cijele obrane Vukovara nije bio ranjen, no ranjen je 1992., u nastavku službe u Hrvatskoj vojsci.

Spominje ga i novinarka Alenka Mirković u knjizi '91,6 MHz — glasom protiv topova'. Nakon rata bio je zamjenik zapovjednika vojarne u Samoboru, gdje danas živi u mirovini kao vatreni navijač Hajduka i košarkaškog kluba Split.