Božidar Gregić „Boki“

Božidar Gregić rođen je oko 1971. u Gorjanima kraj Đakova; odrastao je bez roditelja, uz starijeg brata Petra kao uzora i zaštitnika. Školovan za kuhara, JNA je služio od lipnja 1990. u Makedoniji, u potpunoj informacijskoj blokadi, i kući se krajem lipnja 1991. vratio vlakom preko Beograda ne znajući da je rat već počeo. Nakon seoskih straža, na radijski poziv za dragovoljce prijavio se 26. rujna 1991. u Đakovu, u skupini od 46 ljudi među kojima je zatekao i brata Petra i šogora.

Iste večeri ušli su u opkoljeni Vukovar pješice, kukuruznim putem od Bogdanovaca. Brat je ostao na Lušcu, a Gregić je raspoređen na Buđak, punkt Đergajski odvojak — jugozapadni rub Borova naselja prema šumi Đergaj, s neprijateljskim položajem 150–200 metara ispod. Dužio je snajper; u grad je došao u trapericama i tenisicama, a odoru je dobio tek koji dan prije ranjavanja. Da formalno pripada 204. vukovarskoj brigadi (5. satnija 3. bojne) saznao je tek nakon bitke.

Početkom listopada svjedočio je uništenju dvaju tenkova kod položaja, a 2. listopada s dvadesetak je ljudi otišao u ispomoć na Sajmište. Dana 16. listopada 1991., dok su suborci pod minobacačkim napadom ukrcavali ranjenika u automobil Zlatka Vitića, granata je pala među njih: poginuo je Darko Levanić, a Gregić je ranjen s 23 gelera u nogu, glavu i prsa — šest ih i danas nosi.

Tri dana poslije evakuiran je konvojem Liječnika bez granica koji je umjesto sat vremena do Vinkovaca 24 sata lutao neprijateljskim teritorijem; u Sremskim Lazama četnici su se vješali po kamionima prijeteći klanjem ranjenika, a 'navigaciju' u njegovu kamionu držao je Ivan Dujmović, koji je poznavao puteve.

Nakon operacija u Koprivnici i oporavka u Varaždinskim Toplicama pobjegao je u veljači 1992. u Njemačku, u ortopedsku bolnicu u Koblenzu, bratu Petru — koji je na Lušcu ostao bez obje noge i ruke i preminuo 1997. Odlučivši 'naplatiti račun za brata', vratio se u rat u skupinu 'Đakovački Vukovarci' pod Ivanom Ćurićem i od lipnja 1992. ratovao u Bosanskoj Posavini. Trajni je invalid. O svemu je javno progovorio prvi put nakon 32 godine, upravo u ovom podcastu.