Milivoj Hucaljuk

Milivoj Hucaljuk bio je prije rata pilot i modelar u Aeroklubu Slavonski Brod. Dana 15. srpnja 1991. kao dragovoljac je stupio u 108. brigadu Slavonski Brod, nakon poziva kolege iz kluba koji se ranije priključio Zboru narodne garde.

Njegov ga je nastavnik letenja iz aerokluba najprije angažirao na izradi vozila na daljinsko upravljanje punjenih eksplozivom, namijenjenih probijanju barikada na vojarnama (dva automobila i kamion, te dva 'torpeda' za rušenje mosta kod Stare Gradiške) — nijedno od tih sredstava nije operativno upotrijebljeno jer se stanje na bojištu brzo mijenjalo. Paralelno je počeo zagovarati ideju da bi korisnije bilo graditi letjelice za prikupljanje obavještajnih podataka iz zraka.

Prva mu je letjelica nosila osmoslikovni fotoaparat kojim se moralo slijetati nakon svake snimke radi ručnog namotavanja filma; do kraja 1991. razvio je prvu namjenski građenu drvenu letjelicu, nazvanu 'MAH 1'. Tijekom 1992. njegova se skupina povezala s istovrsnom skupinom iz Osijeka, s kojom je prvi put upotrijebljen kompozitni materijal za trup letjelice 'MAH 2'; nabavljeni su i motori prerađeni iz motornih pila, a poslije i japanski modelarski motori.

Krajem 1992. Glavni je stožer okupio tri najperspektivnije hrvatske skupine za razvoj besposadnih sustava — Hucaljukovu iz Slavonskog Broda, te skupine iz Zagreba i Sinja — i 11. ožujka 1993. formirao profesionalnu postrojbu, 280. vod bespilotnih letjelica, s Hucaljukom kao prvim zapovjednikom. Bio je izravno strukovno podređen načelniku obavještajne uprave Glavnog stožera admiralu Davoru Domazet-Lošu, a zapovjedno generalu Janku Bobetku.

Pod njegovim je zapovjedništvom domet letjelica narastao s 1,5-2 kilometra 1991. na 60, a poslije rata i 120 kilometara, dok je prijenos snimke prešao s fotografije na analogni video, a od 1994. na prijenos slike u stvarnom vremenu — prvi put korišten u operaciji Bljesak 1995., a potpuno razrađen u Oluji, gdje je iz izdvojenog zapovjednog mjesta u Ogulinu, uz generala Marekovića, izravno korigirao topničku vatru po neprijateljskoj oklopnoj koloni koja se povlačila iz Slunja.

Bio je autor i akcije bacanja 800 letaka s hrvatskim grbom na vojnu paradu Srpske vojske Krajine kod Slunja 28. lipnja 1995., izvedene u roku od dvadesetak sati od zamisli do izvedbe. Nijedan pripadnik njegove postrojbe nije tijekom rata ranjen ni poginuo; gubici letjelica bili su gotovo isključivo posljedica vlastitih kvarova sustava upravljanja, ne neprijateljskog djelovanja.

U mirovinu je otišao 2003., ali je ostao aktivan u razvoju besposadnih sustava za civilnu uporabu (vatrogastvo, hitne službe, nadzor granice); njegov mlađi sin postao je svjetski i europski prvak u pilotiranju besposadnih letjelica.