Stipe Nimac

Stipe Nimac rođen je u selu Lišane Ostrovičke u Ravnim kotarima, dvanaesto od trinaestero djece. U ljeto 1990. otišao je u Zagreb i 5. kolovoza 1990. postao jedan od prvih hrvatskih redarstvenika, položivši prisegu na Šimunskoj s desetinama sumještana iz istog sela. Nakon što mu je zapovjednik ATJ-a Lučko Josip Perković (Markač) rekao da nema odgovarajuće predispozicije za tu postrojbu, otišao je u posebnu jedinicu policije Tuškanac, gdje je uglavnom čuvao državne dužnosnike i institucije.

U kolovozu 1991. dio pripadnika Tuškanca, uključujući Nimca, dragovoljno se priključio novoosnovanoj specijalnoj postrojbi satnika Ante Gotovine na Sljemenu i upućen je u obranu Hrvatske Kostajnice, gdje je doživio vatreno krštenje. Nakon obrane grada njegova je skupina dulje vrijeme držala izdvojeni položaj 'Šuplji kamen' između Hrvatske Kostajnice i Dubice, odbivši nekoliko napada bez gubitaka unatoč čestom granatiranju.

Bio je nazočan kad je teško ranjen suborac Lederer, čije se spašavanje odužilo jer obećani helikopter generala Rašete nikada nije stigao. Nakon povlačenja iz Kostajnice njegova je skupina prešla u novoformiranu 1. bojnu Zbora narodne garde na novogradiškom bojištu, izravno pod zapovjedništvom Ante Gotovine, gdje je postao zapovjednik voda, a do kraja 1991. i zapovjednik satnije.

Sudjelovao je u ponavljanim oslobađanjima i gubljenjima sela Nova Varoš, Gređani i Vrbovljani te u pokušajima zauzimanja Okučana, Donjeg Čaglića i Kovačeca; njegov zamjenik, zapovjednik satnije Ahmet (musliman oženjen Hrvaticom), poginuo je u tim borbama, pogođen iz zasjede dok se javljao na motorolu čiji je promet prisluškivao neprijatelj. Božić 1991. proveo je na bojištu kod Novske.

Rodno mu je selo bilo okupirano od srpnja do rujna 1991.; otac, koji je preživio Drugi svjetski rat i poraz hrvatske vojske 1945., nije mogao podnijeti okupaciju sela i umro je 1992. od tuge, ne dočekavši oslobođenje (kasnije je ekshumiran i vraćen u obiteljsku grobnicu). U 1992. prešao je s Tigrovima na južno bojište, sudjelujući u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju hrvatskog juga (Konavle, Slano, Orahov Dol, Zavala, prodor prema Trebinju), gdje je zapovijedao satnijom uz bok Ante Gotovine, koji je, prema njegovu svjedočenju, kao zapovjednik uvijek osobno bio na položajima sa svojim ljudima.

Godine 1993. borio se na Velebitu (Tulove grede), a potom je prešao u 8. brigadu (vojna policija gardijskog statusa) na karlovačkom bojištu i u Hercegovini kod Bune blizu Mostara.

Osnutkom 1. hrvatskog gardijskog zdruga 1994. postao je zamjenik zapovjednika 1. (oklopno-mehanizirane) bojne, s kojom je sudjelovao u gotovo svim operacijama zdruga: Cincaru, obrani Čelebića i zauzimanju Ljute Glavice, zimskoj taktičkoj skupini na Maksovu vrhu (uz Rodolfa Barrija Saavedru), zauzimanju Talijanova vrha i Šator planine u ljeto 1995. (gdje su zarobljena dva neprijateljska vojnika koji su, ne shvaćajući da je položaj već zauzet hrvatskim snagama, sami ušetali među 200 hrvatskih vojnika), operaciji Bljesak (Vrbovljani, Gređani, Stara Gradiška), Oluji (Rovanjska, Obrovac, Žegar, Gračac, Srb, Grabić/Cvjetnić) i Maestralu (Vitorov vrh). Bio je prisutan kad je 12. rujna 1995. na mini poginuo zamjenik zapovjednika zdruga Ante Šaškor, s kojim je bio u neposrednoj blizini trenutak prije eksplozije.

U Domovinskom ratu tijekom šest mjeseci neprekidnog djelovanja na jugu imao je svega dvanaest dana odmora; iako je više puta bio blizu pogibije i pretrpio manje ozljede od gelera, nikada nije teže ranjen. Prema vlastitom svjedočenju, nijedan njegov vojnik nije stradao dok je on osobno vodio jedinicu, jer je smatrao da zapovjednik uvijek mora ići prvi. U mirovinu je otišao 2004. nakon ukupno gotovo 14 godina službe. Njegova supruga Jelena bila je pripadnica ženskog voda u istoj postrojbi ('Tigrice'); imaju četvero djece, među njima i svećenika.